Suvremeno liječenje paničnog poremećaja

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU MEDICINSKI FAKULTET Krešimir Huis Suvremeno liječenje paničnog poremećaja DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2014.

2 Ovaj diplomski rad izraďen je na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb pod vodstvom prof.dr.sc.draţena Begića i predan je na ocjenu u akademskoj godini 2013./2014. Mentor rada: prof.dr.sc Draţen Begić,dr.med.

3 Popis kratica: GAP generalizirani anksiozni poremećaj KBT kognitivno-bihevioralna terapija SIPPS selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina IMAO inhibitori monoamino-oksidaze DSM-5 Diagnostic Statistic Manual-5

4 Sadrţaj 1. Saţetak...I 2. Summary...II 3. Uvod Epidemiologija Klinička slika Diferencijalna dijagnoza Etiologija i patofiziologija Nasljedne i genetičke teorije Biološke teorije Bihevioralne teorije Kognitivne teorije Psihoanalitičke teorije Liječenje Farmakološko liječenje Bihevioralni pristup u liječenju paničnog poremećaja Uloga liječnika primarne zdravstvene zaštite Indikacije za upućivanje psihijatru Nuspojave psihofarmaka Zahvale Literatura Ţivotopis...27

5 1.Saţetak Naslov rada : Suvremeno liječenje paničnog poremećaja. Autor: Krešimir Huis Panični poremećaj spada u anksiozne poremećaje, a karakteriziraju ga iznenadni i neočekivani napadaji panike. Najčešće se javlja uz agorafobiju. Karakteristični znakovi paničnog napadaja su: lupanje srca, pojačano znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili ţelučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, strah od gubitka kontrole, strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci u tijelu, preplavljujuća toplina ili hladnoća, osjećaj da se okolina promijenila, osjećaj kao da se osoba promijenila ili da je odvojena od same sebe. Napadaj panike obično traje nekoliko minuta. Moţe se javiti i tijekom spavanja, pa se osoba budi u uţasnom strahu. Kada se napadi javljaju u odreďenim situacijama (npr. voţnja u autobusu, liftu, boravak u većoj skupini ljudi), moţe se dogoditi da osoba počne izbjegavati takve situacije, što dovodi do ograničenog funkcioniranja i posljedično do izolacije. Strah od pojave novog napadaja sve je intenzivniji, dolazi do promjena u uobičajenom rasporedu i sve teţeg obavljanja dnevnih aktivnosti. Prije nego se postavi dijagnoza paničnog poremećaja zbog vrlo neugodnih i brojnih tjelesnih

6 simptoma, takve osobe obično prolaze opseţne i dugotrajne tjelesne obrade, a učestali su i posjeti hitnoj sluţbi radi osjećaja straha koji je pridruţen takvim smetnjama. Panični poremećaj se karakteristično javlja u mlaďoj dobi i češći je kod ţena. Povod napadaja moţe biti odreďeni dogaďaj, specifična situacija, aktivnost (u slučaju fobija), no napadi se mogu javiti posve neočekivano, bez jasnog uzroka. Kao mogući uzroci vaţni su različiti ţivotni dogaďaji (gubitak bliske osobe, razvod braka, gubitak zaposlenja i sl.). Prema kognitivno-bihevioralnim teorijama anksioznost predstavlja odgovor na vanjskih podraţaj koji je naučen od bliskih osoba (obično roditelja), dok prema psihodinamskim teorijama uzrok paničnog napadaja je neuspješna obrana protiv različitih impulsa koji potiču anksioznost (u podlozi se nalazi potreba za odvajanjem i osamostaljenjem), odnosno anksioznost je posljedica nesvjesnoga psihičkog sukoba izmeďu potisnutih ţelja koje se obično transformiraju u neke tjelesne simptome. Terapija ovog poremećaja je individualna, a kombinira se farmakološka terapija s psihoterapijom. Trajanje liječenja je različito (nekoliko tjedana, a ponekad i više od godinu dana). Antidepresivi (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) prvi su izbor u liječenju paničnog poremećaja. Koriste se takoďer anksiolitici i triciklički antidepresivi. Ponekad samo objašnjenje o razlozima nastanka simptoma dovodi do poboljšanja. Obično se propisuje kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika iz skupine benzodiazepina. Psihoterapija moţe pomoći da se promijeni način razmišljanja koji dovodi do pojave paničnih napadaja ili poremećaja. Vaţno je što prije započeti liječenje ovog poremećaja kako bi se spriječile daljnje komplikacije koje oštećenjem funkcioniranja osobe značajno utječu na kvalitetu ţivota.

7 Ključne riječi: Panični poremećaj, antidepresivi, kognitivno-bihevioralna terapija, benzodiazepini, psihoterapija

8 2.Summary Panic disorder is one of the anxiety disorders, characterized by sudden and unexpected attacks of panic. Usually occurs with agoraphobia. Typical signs of a panic attack include: palpitations, sweating, trembling, breathlessness, feeling of suffocation, pain or discomfort in the chest, nausea, dizziness or lightheadedness.fear of losing control, fear going mad, fear of death, tingling in the body, overwhelming heat or cold, feeling that the environment has changed, feeling as if the person has been changed or is separated from oneself. A panic attack usually lasts a few minutes. It can also occur during sleep, so the person wakes up in terrible fear. When attacks occur in certain situations (eg. Ride the bus, elevator, stay in a larger group of people), it may happen that a person begins to avoid such situations, which leads to limited functioning and consequently lead to isolation. Fear of possible new attacks have been increased, there have been changes in the normal schedule and increasingly severed daily activities. Before the diagnosis of panic disorder, due to very unpleasant and many physical symptoms, such people usually undergo extensive and long-term physical treatment, and there are frequent visits to the emergency department related to the feeling of fear that is associated with such disorders. Panic disorder typically develops at an earlier age and is more common in women. The cause of the attack can be a specific event, a specific situation, activity (in the case of phobias), but attacks can occur quite unexpectedly, without a clear cause. As possible causes are important different life events (loss of a close person, divorce, job loss, etc..).

9 According to cognitive-behavioral theories of anxiety, panic is a response to external stimuli, which are learned from closest people (usually a parent). According to psychodynamic theory, panic attack is unsuccessful defense against impulses that stimulate anxiety (in the background there is a need for separation and independence) or anxiety is the result of unconscious mental conflict between repressed desires that are usually transformed into some physical symptoms. Treatment of this disorder is individual and combined drug therapy with psychotherapy. The duration of treatment is different (a few weeks, and sometimes more than a year). Antidepressants (selective serotonin reuptake inhibitors) are the first choice in the treatment of panic disorder. anxiolytics and tricyclic antidepressants are also used. Sometimes just an explanation of the reasons for the occurrence of symptoms leads to improvements. Commonly prescribed is the combination of an antidepressant and / or anxiolytic compounds from the group of benzodiazepines. Psychotherapy can help change the way of thinking that leads to the emergence of panic attacks or disorder. It's important to start treatment of this disorder in order to prevent further complications that impaire functioning of people and significantly affect quality of life. Keywords: Panic disorder, antidepressants, cognitive-behavioral therapy, benzodiazepines, psychotherapy

10 3.Uvod Panični poremećaj Panični poremećaj karakteriziran je ponavljajućim intenzivnim napadajima tjeskobe praćen velikim dijapazonom somatskih simptoma kao što su palpitacije, parestezije, hiperventilacija, dijaforeza, bol u prsima, vrtoglavica, drhtanje i dispneja. Obično, poremećaj je praćen agorafobijom koja je karakterizirana intenzivnim strahom od izlaska na otvoreni prostor. Trenutno vaţeća DSM-5 klasifikacija razlikuje panični poremećaj,panični napadaj i agorafobiju. 1

11 4. Epidemiologija Epidemiološke studije prevalencije, bazirane na DSM-III, govore o cjeloţivotnom i šestmjesečnom riziku za nastanak paničnog poremećaja. Cjeloţivotna prevalencija kreće se izmeďu %. Općenito, smatra se kako je poremećaj nešto češći kod ţena. MeĎutim navodi se takoďer kako muškarci manje prijavljuju simptome ili ih maskiraju u vidu alkoholizma. Svejedno smatra se kako je panični poremećaj ipak češći kod ţena zbog hormonalnih, socijalnih i drugih razlika. Nastup prvih simptoma i samog poremećaja pokazuje tipičan obrazac koji govori u prilog kasnim tinejďerskim godinama te ranim tridesetim godinama. Poremećaj je rijedak nakon 40.god., ali moţe nastupiti u bilo kojem ţivotnom razdoblju. Većina pacijenata (78%) opisuje inicijalni, prvi panični napadaj kao spontani dogaďaj bez vanjskog stimulusa tj. okidača. Ostatak pacijenata povezuje prvi napadaj kao uzrokovan izravnom konfrontacijom sa specifičnom fobijom ili pak nakon korištenja neke od psihoaktivnih tzv. rekreativnih droga. Posebice LSD-a, nakon čije uporabe su zabiljeţene i puno teţe psihičke i psihijatrijske komplikacije. Klinički početak poremećaja takoďer je primjećen i unutar 6 mjeseci od nekog izuzetno stresnog ţivotnog dogaďaja, kao npr. razvod braka. Panični poremećaj čini se kako ima puno manju prevalenciju meďu populacijom starijih ljudi, posebice onih iznad 65god starosti. Prevalencija paničnog poremećaja slična je meďu bijelom i crnom rasom te viša meďu slabije obrazovanom i neoţenjenom/neudatom populacijom. Još nije utvrďeno da li ove razlike govore u prilog nekim predisponirajućim činiteljima. Prevalencija paničnog poremećaja povećana je meďu ljudima sa pozitivnom obiteljskom 2

12 anamnezom paničnog poremećaja. U 20-50% pacijenata postoji u povijesti bolesti separacijska anksioznost u djetinjstvu. 5. Klinička slika Panični poremećaj obično započinje spontanim paničnim napadajem koji pacijenta navodi da se obrati na sluţbu hitne medicine. Tipično pacijent vjeruje kako ima infarkt miokarda, inzult ili pak osjeća kao da će ''poluditi''. Do idućeg napadaja moţe proći poduţe vremena ili će se poremećaj nastaviti redovitim i čestim napadajima panike. Nakon prvog napadaja pacijent osjeća konstantan strah i tjeskobu misleći što to nije u redu s njim, često pomišljajući na somatske bolesti te se boji ponovnog napadaja. Neki pacijenti manifestiraju noćne panične napadaje koji ih probude iz dubokog sna. Kako poremećaj napreduje, pacijenti najčešće postaju sve više bojaţljivi, izbjegavaju razne socijalne situacije, sve više se povlačeći u sigurnost svog doma. Pogotovo izbjegavaju socijalne situacije koje podsvjesno ili svjesno asociraju sa prijašnjim paničnim napadajima. TakoĎer izbjegavaju se i situacije iz kojih nije jednostavno pobjeći, maknuti se. Posebno se obraća paţnja u izbjegavanju situacija u kojima pomoć ne bi bila odmah dostupna, kao npr. planinarenje, šetnje prirodom itd. Manje često, neka fobija u povijesti bolesti moţe prethoditi prvom paničnom napadaju. Pravilo je da prije nego što se pacijenti kvalitetno educiraju o simptomima paničnog poremećaja, gotovo svi vjeruju kako boluju od neke teške somatske, po ţivot prijeteće bolesti. Često se srame svojih simptoma i sve će pokušati kako bi ih sakrili od okoline. Tako će se 3

13 velika većina pacijenata pristojno ispričati i najaviti svoj nedolazak u gotovo sve socijalne situacije u koje bude pozvan. 6. Diferencijalna dijagnoza U diferencijalnoj dijagnozi treba uzeti u obzir druge anksiozne poremećaje,zloupotrebu kofeina, kokaina, metamfetamina, odvikavanje od alkohola ili benzodiazepina, fobije, generalizirani anksiozni poremećaj i psihozu. TakoĎer treba isključiti i somatske bolesti i stanja. Isključiti treba endokrine poremećaje poput feokromocitoma, razne poremećaje u radu štitne ţlijezde te hipoglikemiju. Kada su prisutni gastrointestinalni simptomi paničnih napadaja,potrebno je isključiti kolitis. Simptome tahikardije, palpitacija, boli i pritiska u prsima te dispneju treba jasno razlučiti od bolesti srca i dišnog sustava. Konfuznost, vrtoglavica, tremor, derealizacija i utrnuće udova mogli bi upozoravati na neurološki poremećaj. Povezanost prolapsa mitralne valvule i paničnog poremećaja veoma je kontroverzna. Prisutnost prolapsa mitralne valvule čini se da ne utječe na odgovor na terapiju. Stoga se preporuča dijagnozu i liječenje paničnog poremećaja izvesti neovisno o postojanju prolapsa mitralne valvule. Panični poremećaj ralikuje se od generaliziranog anksioznog poremećaja po jasnim, visoko diferentnim napadajima panike i svojstvenim somatskim simptomima. Makar u oba poremećaja moţe biti prisutna anticipatorna anksioznost i generalizirani osjećaj tjeskobe. 4

14 Agorafobija koja prati panični poremećaj razlikuje se od jednostavnih fobija po tome što se agorafobičari boje situacija iz kojih ne mogu lako pobjeći, za razliku od visoko odreďenih stvari ili pojava kod običnih fobija. TakoĎer strahovi kod agorafobičara često postanu generalizirani te tako čine osobu zarobljenom u ''sigurnosti'' svog doma. Panični poremećaj često biva praćen depresijom,drugim anksioznim poremećajima te ovisnošću o alkoholu i drugim sredstvima ovisnosti. Prema kliničkom iskustvu čak dvije trećine oboljelih od paničnog poremećaja navode barem jednu depresivnu epizodu tij ekom ţivota. Slično, studije na pacijentima oboljelima od depresije ukazuju na visoku učestalost popratnih simptoma panike. Jednom kada se razvije panični poremećaj, pacijenti često opisuju kako su postali nesposobni za svakonevni ţivot zbog pratećih strahova od ponavljajućih epizoda panike. TakoĎer agorafobija biva često navoďena kao uzrok ograničenja kretanja i socijalnih aktivnosti. Za raliku od depresivnih pacijanata, pacijenti sa paničnim poremećajem imaju očuvane nagone i ţelje za razne ţivotne aktivnosti, ali ih izbjegavaju zbog straha od ponavljanja panične atake i agorafobije. Panični poremećaj moţe uzrokovati promjene u ličnosti oboljelog te čak dovesti do poremećaja ličnosti. Podatci o premorbidnom funkcioniranju često govore o sasvim ekstrovertnom i aktivnom načinu ţivota, dok se od pojave simptoma paničnog premećaja počinje primjećivati sve veća pasivnost, nesamostalnost, izbjegavjuće ponašanje i otpor sudjelovanju u socijalnim situacijama. Tipično pacijent postane i ustrašen biti sam. Pokušaji samomedikacije kako bi se ublaţili neizdrţivi simptomi povećavaju rizik od alkoholizma i korištenja drugih sredstava ovisnosti. To je posebno naglašeno kod pacijenta muškog spola. Pacijenti često trebaju piće za opuštanje prije ulaska u socijalne situacije. 5

15 Otprilike 20% pacijenata oboljelih od paničnog poremećaja navode kako su pokušali ublaţiti simptome alkoholom. Korištenje alkohola moţe takoďer promjeniti tijek liječenja paničnog poremećaja. Preliminarni podatci o paničnom poremećaju uzrokovanim uzimanjem kokaina govore u prilog slabijem odgovoru na farmakološko liječenje, kao i o manjoj vaţnosti obiteljske anamneze paničnog poremećaja. 6

16 7. Etiologija i patofiziologija 7.1 Nasljedne i genetičke teorije Genetičko epidemiološke studije konzistentno su pokazale povećanu učestalost paničnog poremećaja meďu članovima obitelji oboljelog. Pogotovo meďu srodnicima u prvom i drugom koljenu. Treba naglasiti kako bi zamjećeno moglo biti posljedica ne samo genetičkih faktora već i kulturnih, socijalnih i ponašajnih obrazaca unutar obitelji. MeĎu roďacima u prvom koljenu zamjećen je relativni rizik od 15-18% za oboljevanje od paničnog poremećaja. U kontrolnoj skupini taj rizik iznosio je svega 0-5%. Prema analitičarima, indicije o načinu nasljeďivanja unutar obitelji govore u prilog autosomno dominantnog prenošenja sa djelomičnom penetracijom. Makar nije isključen multifaktorski način nasljeďivanja (aditivni efekti više od jednog gena), kao niti genetska heterogenost (defekti na različitim genima koji su odgovorni za istu kliničku sliku). Usporedba podudaranja podataka meďu monozigotnim i dvozigotnim blizancima sluţe za difrenciranje genetičkih od okolišnih uvjeta za razvoj paničnog poremećaja. Preliminarni podatci u monozigotnih blizanaca oboljelih pd paničnog poremećaja govore o identičnosti nekih suspektnih HLA haplotipova. Daljnje studije o genetici paničnog poremećaja daju naslutiti kako je panični poremećaj jasno odvojen entitet od depresivnog poremećaja, makar su često u komorbiditetnom odnosu. TakoĎer čini se kako je panični poremećaj heterogen u svom porijeklu. 7

17 7.2 Biološke teorije Istraţivanja bioloških teorija u nastanku paničnog poremećaja uglavnom su usmjerena na adrenergičke, noradrenergičke, benzodiazepinske, serotoninske i opijatne neurotransmitorske sustave. Od anatomskih struktura posebno se prati utjecaj locus ceruleus, amigdala te još neke druge. Opservira se takoďer utjecaj laktata, kofeina i CO2 na indukciju paničnog napadaja. Uočeno je kako u pacijenata oboljelih od paničnog poremećaja johimbin, antagonist alfa-2 adrenergičkih receptora, dovodi do povećane anksioznosti, povišenoga krvnog tlaka te povećane razine metabolita noradrenalina u plazmi. U zdravih ispitanika ti učinci nisu uočeni i čini se da su specifični za pojedince oboljele od paničnog poremećaja. TakoĎer ti učinci nisu uočeni kod oboljelih od generaliziranog anksioznog poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije te shizofrenije. MeĎutim, oboljeli od PTSP pokazuju sličan odgovor na stimulus johimbinom. Oboljeli od paničnog poremećaja izloţeni djelovanju izoproterenola, beta adrenergičnom agonistu, razvijaju simptome paničnog napadaja i tahikardije. TakoĎer primjećuje se smanjenje broja beta-adrenergičkih receptora na limfocitima. Prema pretpostavljenoj teoriji, do smanjenja broja receptora dolazi zbog kronične izloţenosti cirkulirajućem noradrenalinu. U pokusu na zdravim pojedincima, benzodiazepinski inverzni agonist FG-7142 uzrokovao je stanja jake anksioznosti usporedive sa paničnim napadajem. To je takoďer konzistentno i u pokusima na ţivotinjama. Flumazenil, benzodiazepinski antagonist, u pokusima je uzrokovao stanja blage do pojačane anksioznosti na zdravim ispitanicima te panične atake u nekim ispitanicama oboljelim od paničnog poremećaja. 8

18 Pretklinička ispitivanja ukazala su na povezanost serotonina i anksioznosti, kao i na učinak lijekova koji djeluju na serotoninski sustav u smanjenju simptoma anksioznosti. MeĎutim serotoninski lijekovi nisu pokazali učinak na koncentraciju prolaktina u oboljelih od paničnog poremećaja. Serotoninski agonist m-klorfenilpiperazin pokazuje anksiogeni učinak u oboljelih od paničnog poremećaja,aali učinak je puno manji od onog koji je postignut na primjenu johimbina ili laktata. Fenfluramin,ablokator oslobaďanja i ponovne pohrane serotonina,atakoďer moţe uzrokovati panični napadaj u oboljelih od paničnog poremećaja. Klein (1996) postavlja teoriju kako se panični poremećaj i agorafobija javljaju zbog patološkog obrasca negativne anticipacije budućnosti, neke nadolazeće katastrofe ili propasti. Pretpostavlja kako je negativna anticipacija usko povezana s disfunkcijom noradrenergičkog sistema u reakciji na strah. Smatra kako bi učinkovitost selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina mogla bi usko povezana s ulogom serotonina u ''gušenju'' sistema laţnog alarma. MeĎutim efikasnost selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina u liječenju paničnog poremećaja vjerojatno je puno kompliciranijeg mehanizma te su daljnja istraţivanja potrebna. Posljednjih godina posebna se paţnja posvećuje neuropeptidima. Peptidni hormon kolecistokinin pokazao se anksiogenim u zdravih ispitanika, kao i u skupini oboljeloj od paničnog poremećaja. Neuropeptid Y pokazao je anksiolitičko djelovanje na ţivotinjama, ali njegovo djelovanje nije ispitano na ljudima. 9

19 Interakcija izmeďu opijatnog i adrenergičkog sustava proučavana je upotrebom johimbina i naloksona, obaju opijatnim antagonistima. Kombinacija johimbina i naloksona uzrokovala je sinergistički efekt pojačanja anksioznih simptoma i povećanja koncentracije kortizola u plazmi. Pretpostavljeno je da do tih učinaka dolazi zbog opijatno-noradrenergičkih interakcija u locus ceruleus, amigdalama, cerebralnom korteksu te hipotalamusu. Iako je provokacija paničnih napadaja natrijevim laktatom najbolje proučena i dokazana u ponovljenim pokusima, točan mehanizam kojim natrijev latkat uzrokuje panični napadaj nije poznat. Istraţivani su učinci na noradrenergičku aktivnost, kalcij, regulaciju intracelularnog PH te ionske kanale. Za razliku od kontrolne skupine, skupina oboljelih od paničnog poremećaja pokazuje povećan anksiogeni odgovor na primjenu mješavine kisika i CO2. Pokazalo se kako lijekovi s anksiolitičkim djelovanjem sprječavaju izazivanje paničnog napadaja putem laktata, johimbina i CO2. Kofein izaziva puno jače simptome anksioznosti u skupini oboljelih od paničnog poremećaja, za razliku od skupine zdravih ispitanika. Zbog toga oboljelima od paničnog poremećaja obično se savjetuje izbjegavanje ili ako je moguće potpuna eliminacija kofeina iz prehrane. Vrlo vjerojatni mehanizam kofeinskog anksiogenog učinka je njegovo djelovanje na centralne adenozinske receptore koji imaju neuromodulacijske učinke na acetilkolin, noradrenalin, locus ceruleus i druge neurone. U pokusima na ţivotinjama, usmjerenim na locus ceruleus koji je velika noradrenalinska jezgra, pokazalo se kako stimulacija istog dovodi do izraţene reakcije straha i anksioznosti. Isto tako pokazalo se kako ablacija locus ceruleus dovodi do izostanka rekacije straha ili anksioznosti na prijeteći podraţaj. 10

20 Uz to, mnoge kemijske supstance koje pojačavaju rad jezgre locus ceruleus u pokusima na ţivotinjama, pokazalo se da su anksiogene u ljudi. Kod oboljelih od paničnog poremećaja takoďer su primjećeni lošiji rezultati deksametazonskoga supresijskog testa kao i pogoršanje simptoma primjenom deprivacije sna. 7.3 Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije uglavnom su korištene u pokušaju objašnjenja nastanka agorafobije. MeĎutim našle su svoje mjesto i u meďu pokušajima razumijevanja nastanka paničnog poremećaja. To se uglavnom odnosi na naučeno ponašanje, asocijaciju paničnog napadaja s nekom konkretnom ţivotnom situacijom. Primjećuje se i instrumentalno učenje te operantno kondicioniranje u svrhu modifikacije ponašanja kako bi se izbjegli budući dogaďaji koji bi mogli dovesti do paničnog napadaja. TakoĎer primjećeno je da dolazi do multipliciranja, generalizacije podraţaja koji izazivaju panični napadaj. Na taj način sve više situacija, mjesta i dogaďaja se povezuje s nastankom paničnog napadaja. O paničnom poremećaju raspravljano je i kao o fobiji u kojoj su podraţaji za panični napadaj unutarnje, a ne vanjske prirode. 11

21 7.4 Kognitivne teorije Clarkov kognitivni model David Clarke prvi je skovao pojam ''katastrofalna pogrešna tumačenja'' kako bi opisao tjelesne senzacije koje doţivljavaju oboljeli od paničnog poremećaja. Oboljeli od paničnog poremećaja povezuju inače normalne tjelesne senzacije, primjerice ubrzan puls, s neposrednom prijetnjom u smislu da se nešto opasno dogaďa sa srcem. Na taj način somatske senzacije bivaju asocirane sa strahom i tjeskobom koji vode u panični napadaj. Nakon prvoga paničnog napadaja svaki slijedeći počinje s još više perifernih tjelesnih senzacija na koje oboljeli regira još većom tjeskobom i strahom i s još više tjelesnih autonomnih senzacija. Na taj način spiralno se povećava začarani krug strahova i anksioznosti te pogoršava opće stanje oboljelog od paničnog poremećaja. Ta spoznaja dovela je do uspješnih primjena tehnika osvješćivanja, relaksacije i kognitivne psihoterapije u liječenju paničnog poremećaja. 7.5 Psihoanalitičke teorije Psihoanalitičke teorije potječu od Freudove hipoteze kako panični napadaji nastaju zbog nedostatne i nepotpune supresije ili sublimiranja neprihvatljivih impulsa iz ida. 12

22 Kasnije je sam Freud revidirao tu svoju teoriju te konceptualizirao anksioznost kao signal egu da se nalazi u opasnoj situaciji. Pacijent tada razvije neurotične simptome kako bi smanjio signalnu anksioznost. U svakom slučaju vjeruje se kako je nesvjesni psihički konflikt glavni uzrok panike i paničnog poremećaja. Promatrajući varijabilne individualne kapacitete osoba za nošenje sa anksioznošću, Freud je pretpostavio kako će se odgovor na to pitanje sve više nalaziti kako znanost, posebice neuroznanost bude napredovala. 8. Liječenje 8.1 Farmakološko liječenje Imipramin se kroz godine pokazao kao najdjelotvorniji lijek za panični poremećaj, meďutim većina TCA vrlo vjerojatno ima sličan učinak. MAO inhibitori pokazali su se kao vrlo djelotvorni lijekovi u liječenju anksioznosti, ali u današnje vrijeme nisu lijekovi izbora zbog moguće toksičnosti i kompliciranosti uzimanja. Saznanja o mogućim nuspojavama MAO inhibitora dodatno plaše i same pacijente koji su ionako previše uplašeni, pa je propisivanje MAO inhibitora u današnje vrijeme ostalo rezervirano za posebne slučajeve. U posljednjih 20-ak godina SIPPS su se etablirali kao lijekovi izbora u liječenju paničnog poremećaja. Zbog sigurnosti i jednostavnosti primjene danas o njihovom korištenju u liječenju paničnog poremećaja moţemo govoriti kao o pravilu. Paroksetin se najviše istaknuo kao djelotvoran i siguran lijek. No i većina novijih lijekova iz skupine SIPPS djelotvorna je u liječenju paničnog poremećaja. 13

23 Najbolji rezultati u liječenju paničnog poremećaja postiţu se kombinacijom SIPPS i bihevioralne psihoterapije. Prilikom prvih dana liječenja očekuje se da će oko 20% pacijenata razviti neku od nuspojava lijekova. Nuspojave lijekova opisane su kao nemir, nesanica pa čak i pojačanje simptoma paničnog poremećaja. Nuspojave su u sličnomo obujmu primjećene kod TCA, MAO i SIPPS. Kako ne bi došlo do prestanka uzimanja lijeka ili pogoršanja simptoma preporuča se slijedeće: 1) Objasniti pacijentu moguću pojavu nuspojava te mu objasniti kako je to prolazno i bezazleno stanje,te da nikako ne prestane uzimati lijekove. 2) Početi terapiju s najmanjom djelotvornom dozom 3) Paţljivo povećavati doze u točno odreďenim, dovoljno dugim vremenskim intervalima. Nakon postizanja stabilne koncentracije u plazmi, očekuje se kako se antipanični učinci mogu očekivati unutar 2-6 tjedana. Upravo u tom razdoblju potrebna je dodatna briga za pacijenta kako ne bi laţno demoraliziran neučinkovitošću lijeka prestao uzimati terapiju. Od benzodiazepina, najpotentniji antipanični učinak pokazao je alprazolam. Makar i drugi lijekovi iz te skupine poput diazepama, lorazepama i klonazepama imaju sličan učinak kada su upotrebljeni u ekvivalentnim dozama. Primjećuje se kako posljednjih godina klonazepam sve više zauzima mjesto alprazolama u liječenju panike te kako sve više postaje lijek izbora. To se barem djelomično moţe objasniti izuzetnom adiktivnošću alprazolama i kratkom poluţivotu. 14

24 Općenito, primjenom benzodiazepina njiohov je učinak i nastanak terapeutskih efekata brzo vidljiv. Vaţno je napomenuti kako benzodijazepini nikako nisu lijekovi za liječenje paničnog poremećaja. Njihova upotreba opravdana je kao most izmeďu vremena dok SIPPS ne počnu djelovati. Potreban je velik oprez zbog njihova adiktivnog potencijala i veoma teških simptoma ustezanja ako je do navikavanja došlo. Benzodiazepine trebalo bi izbjegavati u primjeni kod svih koji u povijesti bolesti imaju pretjerano uzimanje alkohola ili bilo kojih drugih sredstava ovisnosti, kao i u onih s nekim od poremećaja ličnosti. Kao što je napomenuto, liječenje treba započeti minimalnom dozom lijeka koju se postupno povećava do terapeutske doze. Smanjenje simptoma fobije ponekad moţe zahtjevati i maksimalne dopuštene doze psihofarmaka. Jednom kada se postigne remisija, obično kroz 1-3 mjeseca, manje terapeutske doze odrţavanja često su dovoljne. Bitno je napomenuti kako dozu odrţavanja treba odrţavati poduţi vremenski period kako nebi došlo do egzacerbacije simptoma. Obično kroz 8-12 mjeseci unutar kojih se očekuje konsolidacija pacijentova stanja i povratak normalnom ritmu ţivota. Prestanak uzimanja lijekova mora biti oprezan i postupan iz farmakoloških, ali i psiholoških razloga. Ako se previše brzo prekine s uzimanjem lijekova moţe se očekivati povratak simptoma i to u jačoj mjeri nego prije. Naglim prekidanjem uzimanja benzodiazepina povratak i pogoršanje simptoma je izuzetno brzo, dok se kod antidepresiva to moţe očekivati kroz 2-3 mjeseca. 15

25 Kod benzodiazepina osobito je vaţno postupno smanjivati dozu jer nakon duţeg uzimanja istih, oni zbog velike raširenosti GABA receptora u tijelu, postanu sudionici brojnih tjelesnih fizioloških funkcija. U isto vrijeme dolazi do ''down regulacije'' GABA receptora te su mnogi fiziološki procesi neovisni o mozgu i psihi, ovisni o unosu ekstrinzične GABA. Najvaţnije od svega, nagli prekid uzimanja benzodiazepina sam po sebi uzrokuje panične napadaje. To se moţe izbjeći ili ublaţiti uzimanjem dugodjelujućih benzodijazepina poput klonazepama i njihovim postupnim smanjivanjem. Od drugih lijekova koji mogu pomoći u suzbijanju simptoma paničnog poremećaja valja spomenuti beta blokatore. Poglavito one starije generacije kao što su atenolol i propranolol. Beta blokatori pokazali su se učinkovitim u olakšavanju simptoma palpitacija i tremora koji često znaju biti okidač za početak paničnog napada. TakoĎer utvrďeno je i njihovo antagonističko djelovanje na autonomni simpatički sustav što doprinosi smanjenju anksioznosti. Potrebno je naglasiti kako beta blokatori nikako nisu lijek i ne smiju se sami prepisivati jer neće dovesti do izlječenja paničnog pormećaja. Njihova upotreba opravdana je samo kao dodatak redovnoj terapiji i u nekim posebnim situacijama. Kombinacija farmokoterapije i bihevioralne psihoterapije pokazala se kao vrlo uspješna i posebno se preporuča kada su prisutne fobije. 16

26 8.2 Bihevioralni pristup u liječenju paničnog poremećaja Za agorafobiju najboljom se pokazala bihevioralna tehnika izlaganja vanjskom prostoru i situacijama koje su povod strahu i paničnom napadaju. To izlaganje moţe biti postupno (tzv. sustavna desenzitizacija) ili odjednom, naglo (tehnika preplavljivanja). Uobičajena procedura je da se od pacijenta traţi da napravi popis fobija prema hijerarhiji. Tada se postepeno ulazi u situacije od najmanje fobične prema najviše fobičnoj. Prolongirano (barem 2 sata) i redovito (na dnevnoj bazi) izlaganje fobičnim subjektima pokazalo se superiorno naspram kratkom i neredovitom izlaganju. Od ostalih tehnika i postupaka navode se metode sistematske desenzitizacije,bihevioralni eksperimenti,planiranje aktivnosti i relaksacija. Jako dobri rezultati mogu se postići ako se takva vrsta terapije provodi u voďenim grupama ili kao tehnika samopomoći asistirana nekom bliskom osobom. Neke od prednosti grupne terapije su manja cijena sa većim učinkom zbog utjecaja grupe. Prospektivne studije pokazuju trajne povoljne učinke ove metode i veći broj godina nakon aplikacije. Kognitivna terapija pokazalo se jako je učinkovita u smanjenju ili eliminiranju iracionalnih uvjerenja. MeĎutim pokazalo se kako ima puno slabiji utjecaj na smanjenje anksioznosti i izbjegavajućeg ponašanja. Fokus terapije usmjeren je k identifikaciji i učinkovitom prepoznavanju i presretanju iskrivljenih obrazaca mišljenja i zaključivanja.tada ih se nastoji ili zamjeniti ili umanjiti tehnikama pozitivnog razmišljanja ili barem prekidanja. Postoje pokazatelji kako je u liječenju paničnog poremećaja najučinkovitija kombinacija relaksacijskih tehnika i biofeedback tehnika sa kognitivno-bihevioralnom terapijom. 17

27 Postoje još i tehnike takozvane ''kontrole panike'' koje se sastoje od tehnika disanja, kognitivnog restrukturiranja te izlaganja somatskim senzacijama. Izlaganje somatskim senzacijama jako je povoljno u vidu desenzitizacije na iste te na taj način dolazi do umanjenja okidača za panični napadaj. Vjeţbanje asertivnosti moţe pomoći kod pasivnosti, patološke ovisnosti o drugim ljudima i kanaliziranja potisnute agresije. Ti obrasci ponašanja tipični su za ljude koji se na nezreli način pokušavaju othrvati raznim strahovima i fobijama. TakoĎer kod agresivnih pacijenata vjeţbanje asertivnosti moţe pomoći u kanaliziranju agresije u asertivnost. Korištenje kognitivno-bihevioralne terapije, bilo u kombinaciji s lijekovima ili bez, pokazalo se bez sumnje kao vrlo učinkovita metoda u kontroliranju i liječenju paničnog poremećaja. TakoĎer i u tretiranju izbjegavajućih obrazaca ponašanja. Psihoedukacija ima vrlo vaţnu ulogu u tretiranju i liječenju paničnog poremećaja. Poznavanje i razumijevanje svoje dijagnoze i simptoma veoma je vaţno za svakog pacijenta. Naime na taj način utječe se na eliminaciju iracionalnog straha mnogih pacijenata kako boluju od neke rijetke i ţivotno ugroţavajuće tjelesne bolesti, koju su liječnici propustili dijagnosticirati. Veoma je vaţno naglasiti da iako moţda imaju osjećaj kao da će umrijeti, onesvijetiti se ili ''poludjeti'' tijekom paničnog napadaja, to se zasigurno neće dogoditi. Veoma je vaţno da pacijent shvati i prihvati svoje simptome paničnog poremećaja kao nešto što apsolutno nije tjelesno ugroţavajuće. TakoĎer pacijentu bi trebalo jasnim jezikom pokušati objasniti trenutne spoznaje o etiologiji bolesti te kako se sa pravilnim i dovoljno upornim liječenjem moţe očekivati jako dobar ili potpun oporavak te povratak normalnom ţivotu. 18

28 Još jedna od prednosti grupne terapije je mogućnost pacijenta da uvidi kako nije jedini sa tim problemom. To često zna biti veoma umirujuće jer se u grupi pronalazi razumijevanje,potpora i ohrabrenje koje je od okoline teţe dobiti. Najboljom metodom u liječenju paničnog poremećaja pokazala se kombinacija kognitivnobihevioralne terapije sa psihofarmacima. Vrlo je bitno da pacijent razumije kako nema čarobne tablete koja će mu pomoći te kako ni KBT ne moţe tako lako i brzo djelovati. Pacijent mora razumjeti kako je njegovo strpljenje i aktivno sudjelovanje u svojem liječenju od ključnog značaja. 19

29 9. Uloga liječnika primarne zdravstvene zaštite Liječnici primarne zdravstvene zaštite imaju ključnu ulogu u inicijalnom prepoznavanju i procjeni postojanja simptoma paničnog poremećaja. Nakon isključenja somatske patologije veoma je vaţno za lječnik PZZ ne pripiše simptome običnoj anksioznosti ili prekomjernom stresu. Rano prepoznavanje i energično liječenje paničnog poremećaja ključno je za kvalitetu ishoda. Isto tako ako se panični poremećaj kronificira,veoma ga je teško liječiti i rezultati su često nedovoljno zadovoljavajući. Za vrijeme terapije odrţavanja veoma je vaţno da liječnik PZZ zna prepoznati potrebu za korištenjem benzodiazepina u svrhu smanjenja simptoma od one koja moţe nastati postupnim sve većim navikavanjem i tolerancijom. To je svojstveno pacijentima koji u povijesti bolesti imaju zabiljeţenu tendenciju korištenja sredstava ovisnosti. Za razliku od njih,pacijenti kod kojih u povijesti bolesti nema ovisničke patologije, vrlo rijetko ili nikada ne razviju prekomjerno korištenje benzodijazepina. Čak štoviše, skloni su traţenju smanjenja doze zbog straha od navikavanja. Kortištenje alkohola za vrijeme farmakološkog liječenja paničnog poremećaja treba biti strogo nadzirano. 20

30 10. Indikacije za upućivanje psihijatru ili traţenje konzultacije U slučajevima koji nisu odmah jasni po svojoj simptomatici, psihijatrijska evaluacija pomaţe točnoj dijagnozi, utvrďivanju komorbiditeta i odreďivanju prikladne terapije. Kada inicijalna rekcija na liječenje nije zadovoljavajuća, uloga je iskusnog psihijatra da prilagodi ili primjeni terapiju u svrhu liječenja paničnog poremećaja. 11.Nuspojave psihofarmaka Psihofarmakoterapija kao stručna disciplina javlja se sredinom prošlog stoljeća. Otkriće i primjena klorpromazina dovela je do značajnih promjena u liječenju i sudbini duševnih bolesnika i time potakla nagli razvoj te stručne discipline. Početni optimizam, koji je ovladao psihijatrima nakon primjene klorpromazina u liječenju shizofrenih bolesnika, očitovao se i u odabiru njegovog zaštićenog imena Largactil, što znači "snaţno djelujući". Taj se optimizam još više intenzivirao otkrićem slijedećih klasičnih antipsihotika, antidepresiva i anksiolitika. No, nakon nekog vremena prepoznaje se da većina tih lijekova (ako ne i svi) pokazuju i brojne neţeljene nuspojave. Neki su lijekovi zbog izazivanja snaţnih i za bolesnika mukotrpnih nuspojava napuštani. Posebno su dramatične bile nuspojave klasičnih (starih) antipsihotika, koje su opisivane kao "fenomen Zombija". Te su se nuspojave manifestirale pojačanom rigidnošću, bradikinezom, distonijom, diskinezijom, tremorom i slično, što je za dio bolesnika mukotrpnije i od same bolesti. Jedna od najmukotrpnijih nuspojava za bolesnika je akatizija, koja u nekkih bolesnika dovodi i do suicidalnosti. Učestalost i izraţenost motoričkih nuspojava (parkinsonizam) bila je toliko izraţena da je utjecala i na naziv lijekova, koji su ih izazivali, tj, neuroleptika. Naziv neuroleptici potječe od naziva neuroleptički sindrom, što su zapravo ekstrapiramidne nuspojave, za koje se u prošlosti smatralo da su uvjet za antipsihotično djelovanje. Nuspojave su se javljale i kod antidepresiva. 21

31 Kao i kod antipsihotika i kod antidepresiva su te nuspojave često bile intenzivne, a i za ţivot opasne. Zbog toga se razvojem psihofarmakologije sve više traţe lijekovi koji su sve učinkovitiji u liječenju poremećaja, ali bi trebali biti podnošljiviji i sigurniji. Otkrivaju se novi lijekovi, te govorimo o novim generacijama lijekova. Za prvu generaciju antidepresiva, koju su uglavnom predstavljali neselektivni antidepresivi serotonergičnog i noradrenergičnog djelovanja, smatralo se da je riječ o antidepresivima širokog spektra djelovanja ("prljavi lijekovi"), te da zbog širine djelovanja imaju česte nuspojave. Zbog toga se nakon uvodenja selektivnih filhibitora ponovne pohrane serotonina očekivalo smanjenje učestalosti i intenziteta nuspojava. Ova očekivanja su dijelom ispunjena, medutim, i ovi selektivni lijekovi takoder imaju svoje nuspojave, meďu kojima su česte promjene tjelesne teţine, seksualni poremećaji, ali i druge. Kako je razvoj novih psihofarmaka posljednjih godina sve nagliji, postoji trajna potreba za edukacijom iz područja bioloških metoda liječenja psihičkih bolesnika. 22

32 12.Zahvale Zahvaljujem svojem mentoru prof.dr.sc. Draţenu Begiću na ljubaznoj pomoći,strpljenju i raumijevanju pri izradi ovog diplomskog rada. Zahvaljujem svojoj obitelji na podršci i povjerenju tokom studija. Posebna zahvala gospoďi Josipi Radoš i dr.nataši Orešković-Krezler. Najveća hvala mojoj mami. 23

33 13.. LITERATURA 1. Begić D (2012) Suvremeno liječenje anksioznih poremećaja. Zagreb: Medicinska naklada. 2. Stoudemire A (2010) Clinical Psychiatry for medical students. Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins 3. Bandura A (1977) Self-efficacy: toward a unifying theory of behavioral change. Psychological review 84: Beck AT (1970) Cognitive therapy: nature and relation to behavior therapy. Behavior therapy 1: Beck AT (1976) Cognitive therapy and the emotional disorders: New York: International Universities Press 6. Beck AT, Rush AJ, Shaw BF, Emery G (1979). Cognitive therapy of depression. New York: Guilford Press. 7. Beck AT, Brown G, Steer RA, Eidelson Jl, Riskind JH (1987) Differentiating anxiety and depression: A test of the cognitive-content-specify hypothesis. Journal of Abnormal psychology 96: Begić D (2011) Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada 9. Birk L (1973) Biofeedback: behavioral medicine. New York: Grune and Stratton 10. Borkovec TD (1994) The nature, functions and origins of worry. U: Davey G, Tallis F (Ur.) Worrying: Perspectives on theory, assessment, and treatment. New York: Willey 11. Borkovec TD, Newman MG (1995) Cognitive-bihevioral Teatment of Generalized Anxiety Disorder. The Clinical Pharmacologist 48:

34 12. Borkovec TD, Ruscio AM (2001) Psychotherapy for generalized anxiety disorder. Journal of Clinical Psychiatry 62: Borkovec TD, Sides JK (1979) Critical procedural variables related to the physiological effects of progressive relaxation: a review. Behaviour Research and Therapy, 17, Borkovec TD, Whismn MA (1996) Psychosocial treatment for generalized amnety disorder. U: Mavissakalian M, Prien R (Ur.) Long term treatment of anxety disorders. Washington DC: American Psychiatric Association. 15. Boyer P, Mahe W, Hackett D (2004) Social adjustment in generalised anxiety disorder. a long-term placebo-controled study of venlafaxine extended release. Eur Psychiatry 19: Burns D (1980) Feeling good. New York: New American Library 17. Buaer G, Gelder M, Hibbert G, Cullington A, Klimes I (1987) anxiety managment: developing effective strategies. Behaviour Research and Therapy, 25, Butler G, Mathews A (1983) Cognitive processes in anxiety. Advances in behaviour Research and Therapy 5, Carter RM, Wittchen HU, Pfister H i sur. (2001) One year prevalence of subthreshold and treshold DSM-11/ generalized anxiety disorder in a nationaiy representative sample. Depress Anxiety 13: Clark DM (2008) Anksiozna stanja: panika i generalizirana anksioznost. U: Hawton K, Salkovskis PM, Kirk J, Clark M (Ur.) Kognitivno-bihevioralna terapija za psihijatrijske probleme vodič za praktičan rad. Jastrebarsko: Naklada Slap, str

35 21. Ciark DM, Beck AT (1988). Cognitive approach. U: Last C, Hersen M (Ur.) Handbook of anxiety disorders. New York: Pergamon 22. Davey G.(2008) Psychopathology. Chichester: Blackwell 23. Davison GC (1968) Systematic desensitisation as a counterconditionong technique. Joumal of Abnormal Psychology 73: Ellis A (1962) Reason and emotion in psychotherapy. New York: Lyle Stewart 25. Gammans RE, Stringfellow JC, Hvizdos AJ et al. (1992) Use of buspirone in patients with generalized anxiety disorder and coexisting depressive symptoms. A meta-analysis of eight randomised controlled studies. Neuropsychiobiology 25: Garakani A, Neumeister A, Bonne 0, Charney DS (2009) Anxiety Disorders: Neurochemical Aspects. U: Sadock BJ, Sadock VA, Ruiz P. (Ur.) Kapian & Sadock's Comprehensive Textbook of psichiatry. Philadelphia: Lippincott Williams and Wilkins 27. Gould Ra, Otto MW, Poilack MH Vap L (1997). Cogntive bihevioral and pharmacological treatment of generalized anxiety disorder: A prellmšnary rneta analysis. Behavior Therapy 28: Halt JN, Baker RD (1986) Token econornies and schizophrenia: a review. Kerr J, Snaith RP (Ur.) Contemporary issues in schizophrenia. London: Gaskell, Hawton K, Salkovskis PM, Kirk J, Clark M (2008) Razvoj i načela kognitivno bihevioralnih tretmana. U: Hawton K, Salkovskis PM, Kirk J, Clark M (Ur.) Kognitivnobihevioraina terapija za psihijatrijske probleme vodič za praktičan rad. Jastrebarsko: Naklada Slap, str

36 30. Heide FJ, Borkovec TD (1984) Re1axation-induced anxiety: mechanisms and theoretical implications. Behaviour Research and Therapy, 22, Hotujac LJ (2006) Psihijatrija. Zagreb: Medicinska naklada 32. Jokić-Begić N (2008) Bihevioralno-kognitivne terapije. U: Jukić V, Pisk Z (Ur.) Psihoterapija škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas. Zagreb: Medicinska naklada 33. Jokić-Begić N (2010a) Bihevioralna paradigma anksioznosti. U: Begić D (Ur.) Suvremeno liječenje anksioznih poremećaja. Zagreb: Medicinska naklada, str

37 14. Ţivotopis Krešimir Huis 13. lipnja Ulica Matije Gupca 123, Zabok, Hrvatska mob.: OBRAZOVANJE: Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,Hrvatska Opća Gimnazija A.G.Matoš Zabok VJEŠTINE: Jezici: Hrvatski - materinji Engleski - aktivno u govoru i pismu Njemački - aktivno u govoru i pismu Rad na računalu: Microsoft office,adobe Photoshop INTERESI: Psihijatrija,traumatologija,brdski biciklizam,fotografija,glazba 28