SAŽETAK OPISA SVOJSTAVA LIJEKA 1. NAZIV LIJEKA Edicin 0,5 g prašak za otopinu za infuziju Edicin 1 g prašak za otopinu za infuziju 2. KVALITATIVNI I KVANTITATIVNI SASTAV Edicin 0,5 g prašak za otopinu za infuziju 1 bočica sadrži 0,5 g (500 000 IU) vankomicina u obliku vankomicinklorida. Edicin 1 g prašak za otopinu za infuziju 1 bočica sadrži 1 g (1 000 000 IU) vankomicina u obliku vankomicinklorida. 3. FARMACEUTSKI OBLIK Prašak za otopinu za infuziju Bijeli do gotovo bijeli prašak. 4. KLINIČKI PODACI 4.1 Terapijske indikacije Vankomicin je indiciran za liječenje potencijalnih životno ugrožavajućih infekcija koje se ne mogu liječiti drugim djelotvornim manje toksičnim antibioticima, uključujući peniciline i cefalosporine (vidjeti dio 5.1). Vankomicin je koristan u liječenju teških infekcija uzrokovanih stafilokokima u bolesnika koji ne mogu primati ili koji ne odgovaraju na liječenje penicilinima ili cefalosporinima, ili imaju infekcije uzrokovane stafilokokima rezistentnima na druge antibiotike. Vankomicin se koristi u liječenju endokarditisa i u profilaksi endokarditisa u bolesnika s rizikom za razvoj endokarditisa zbog dentalnih ili kirurških zahvata. Dokumentirana je njegova učinkovitost u liječenju drugih infekcija uzrokovanih stafilokokima, uključujući osteomijelitis, pneumoniju, septikemiju i infekcije mekog tkiva. Vankomicin se može koristiti peroralno za liječenje stafilokoknog enterokolitisa i pseudomembranoznog kolitisa uzrokovanog s Clostridium difficile. Parenteralna primjena vankomicina nije djelotvorna u ovim indikacijama. Vankomicin se ne apsorbira značajno iz normalnog gastrointestinalnog trakta i stoga primijenjen peroralno nije djelotvoran u liječenju drugih infekcija. Ako je potrebno može se konkomitantno primijeniti intravenski. Treba uzeti u obzir službene smjernice o pravilnom korištenju antibakterijskih lijekova. 1
4.2 Doziranje i način primjene Način primjene Vankomicin se primjenjuje kao intravenska infuzija, ne injicira se u bolus injekciji, te nije namijenjen za intramuskularnu primjenu (vidjeti dio 4.8). Štetni događaji izazvani infuzijom, povezani su s koncentracijom i brzinom primjene vankomicina. Preporučuju se koncentracije ne više od 5 mg/ml. U određenih bolesnika u kojih je potrebno ograničiti unos tekućine, mogu se primjeniti otopine koncentracije do 10 mg/ml (500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml), primjena viših koncentracija može povećati rizik od nuspojava izazvanih infuzijom. Infuziju je potrebno davati tijekom najmanje 60 minuta. U odraslih bolesnika pri primjeni doza koje premašuju 500 mg, preporučuje se brzina infuzije ne veća od 10 mg/min. Međutim, štetni događaji izazvani infuzijom se mogu javiti pri bilo kojoj brzini infuzije i koncentraciji lijeka. Dozu je potrebno individualno prilagoditi prema tjelesnoj masi, dobi i bubrežnoj funkciji. Za prilagodbu doze treba mjeriti razine vankomicina u krvi. Za pripremu otopine vidjeti dio 6.6. Intravenska primjena (infuzija) u bolesnika s normalnom bubrežnom funkcijom Odrasli: Uobičajena intravenska doza je 500 mg svakih 6 sati ili 1000 mg svakih 12 sati, pripremljena s otopinom glukoze 5 % (50 mg/ml) ili s otopinom natrijevog klorida 0,9 %. Svaku dozu potrebno je primijeniti brzinom ne većom od 10 mg/min. Bolesnikovi individualni čimbenici, poput dobi, tjelesne mase ili trudnoće mogu zahtijevati prilagodbu uobičajene dnevne doze. Većina bolesnika s infekcijama uzrokovanim organizmima osjetljivim na antibiotik, pokazuje terapijski odgovor unutar 48-72 sata. Ukupno trajanje liječenja određeno je vrstom i težinom infekcije te kliničkim odgovorom bolesnika. Kod stafilokoknog endokarditisa, preporučuje se liječenje u trajanju od 3 tjedna ili dulje. Trudnoća: Zabilježeno je kako mogu biti potrebne značajno veće doze za postizanje terapijskih koncentracija u serumu u trudnica (vidjeti dio 4.6). Stariji bolesnici: Može biti potrebno smanjenje doze koje je veće od očekivanog zbog smanjenja bubrežne funkcije (vidjeti dolje). Potrebno je praćenje funkcije sluha (vidjeti dio 4.4) Djeca: Uobičajena intravenska doza je 10 mg/kg po dozi, primijenjeno svakih 6 sati (ukupna dnevna doza je 40 mg/kg tjelesne mase). Svaku dozu treba primijeniti tijekom perioda od najmanje 60 minuta. U novorođenčadi i dojenčadi, ukupna dnevna doza može biti niža. Novorođenčad (rođena na termin): U dobi 0-7 dana: Početna doza je 15 mg/kg, nakon čega se primjenjuje 10 mg/kg svakih 12 sati. U dobi 7-30 dana: Početna doza je 15 mg/kg, nakon čega se primjenjuje 10 mg/kg svakih 8 sati. Svaku dozu treba primijeniti tijekom perioda od preko 60 minuta. Preporučuje se pažljiva kontrola koncentracije vankomicina u serumu. 2
Bolesnici s oštećenjem bubrežne funkcije Neophodno je prilagoditi dozu radi izbjegavanja toksičnih razina u serumu. U prerano rođene dojenčadi i starijih bolesnika može biti potrebno veće smanjenje doze od očekivanog, zbog smanjene bubrežne funkcije. Savjetuje se redovito nadziranje razine vankomicina u serumu u takvih bolesnika, jer je zabilježena akumulacija, osobito nakon produljene terapije. Koncentracije vankomicina u serumu mogu se odrediti primjenom mikrobioloških i radioimunoloških testova, imunoloških testova fluorescentne polarizacije, fluorescentnih imunoloških testova ili visokotlačne tekućinske kromatografije. Donji nomogram koji je baziran na vrijednostima klirensa kreatinina, može poslužiti kao smjernica za prilagodbu doze: Nomogram ne vrijedi za funkcionalno anefričke bolesnike na dijalizi. Takvim se bolesnicima daje udarna doza od 15 mg/kg tjelesne mase kako bi se brzo postigle terapijske razine u serumu, a doza potrebna za održavanje stabilne razine je 1,9 mg/kg/24 sata. Kako je pogodna doza održavanja između 250 mg do 1000 mg, u bolesnika sa značajnim oštećenjem funkcije bubrega, bolje ju je primijeniti u razmaku od nekoliko dana nego lijek primjenjivati na dnevnoj bazi. U anuričnih bolesnika preporučuje se 1000 mg lijeka svakih 7-10 dana. Ako je dostupan samo podatak o razini kreatinina u serumu, može se primijeniti sljedeća formula za izračunavanje klirensa kreatinina: Tjelesna masa (kg) x (140 dob (godine)) Muškarci: 72 x kreatinin u serumu (mg/100 ml) Žene: 0,85 x vrijednost izračunata pomoću gornje formule. Upute za pripremu otopina vidjeti u dijelu 6.6. Praćenje koncentracija vankomicina u serumu Nakon primjene višestrukih intravenskih doza, postignute vršne koncentracije u serumu, izmjerene 2 sata nakon infuzije nalaze se u rasponu od 18-26 mg/l. Serumska koncentracija vankomicina izmjerena neposredno prije primjene sljedeće doze mora biti između 5 i 10 mg/l. Ototoksičnost je povezana s razinom lijeka u serumu između 80-100 mg/l, ali je rijetko zamijećena pri razinama lijeka u serumu od 30 mg/l ili nižima. 3
Peroralna primjena Može se koristiti sadržaj bočice od 0,5 g/odnosno 1 g za parenteralnu primjenu. Odrasli i stariji: Uobičajena dnevna doza je 500 mg, primijenjena u podijeljenim dozama tijekom 7 do 10 dana, no u teškim slučajevima se daje do 2 g dnevno. Ukupna dnevna doza ne smije premašiti 2 g. Svaka doza mora se rekonstituirati u 30 ml vode i dati bolesniku u per os obliku ili primijeniti putem nazogastrične cijevi. Djeca: Uobičajena dnevna doza je 40 mg/kg podijeljena u 3 ili 4 doze tijekom 7 do 10 dana. Ukupna dnevna doza ne smije premašiti 2 g. Trajanje liječenja Trajanje liječenja ovisi o težini infekcije te o poboljšanju kliničkog stanja i bakterioloških nalaza. 4.3 Kontraindikacije Preosjetljivost na vankomicin. 4.4 Posebna upozorenja i mjere opreza pri uporabi Upozorenja U bolesnika koji primaju vankomicinklorid mora se redovito nadzirati stanje periferne krvi, funkcija jetre i bubrega. Brza primjena lijeka bolus injekcijom (npr. kroz nekoliko minuta) može biti povezana s teškom hipotenzijom, uključujući šok i rijetko, zastoj srca. Vankomicin se mora davati sporom infuzijom i u razrijeđenoj otopini u trajanju najmanje 60 minuta kako bi se izbjegle reakcije zbog brze infuzije. Prekid infuzije obično dovodi do brzog povlačenja tih reakcija (vidjeti dijelove 4.2 i 4.8). Neki bolesnici s upalnim poremećajima intestinalne sluznice mogu imati značajnu sistemsku apsorpciju oralnog vankomicina, i stoga biti u riziku od razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Rizik je veći u bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega. Potrebno je napomenuti da su ukupni sistemski i bubrežni klirens vankomicina smanjeni u starijih. Zbog potencijalne ototoksičnosti i nefrotoksičnosti, vankomicin se mora koristiti uz oprez u bolesnika s insuficijencijom bubrega te je potrebno smanjenje doze u skladu sa stupnjem oštećenja bubrega. Rizik razvoja toksičnih učinaka je osjetno veći u slučaju visokih koncentracija lijeka u krvi ili produljene terapije. Obavezno je provoditi redovite kontrole razine lijeka u krvi i bubrežne funkcije. Potrebno je izbjegavati primjenu vankomicina u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Ako se primjenjuje u takvih bolesnika, potrebno je prilagoditi dozu, ako je moguće, periodičnim određivanjem razine lijeka u krvi. Gluhoći može prethoditi tinitus. Stariji bolesnici su podložniji oštećenju sluha. Iskustvo s drugim antibioticima upućuje na to da gluhoća može napredovati unatoč prestanku liječenja. Primjena u pedijatriji: u nedonoščadi i dojenčadi treba pažljivo održavati i nadzirati željene koncentracije vankomicina u serumu. Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom i histaminu sličnim crvenilom s osjećajem vrućine u djece. Primjena u starijih bolesnika: prirodno smanjenje glomerularne filtracije sa starenjem može dovesti do povišene serumske koncentracije vankomicina ukoliko doza nije prilagođena (vidjeti dio 4.2). 4
S obzirom da su prijavljene reakcije križne preosjetljivosti, vankomicin se mora primjenjivati s oprezom u bolesnika s poznatom preosjetljivošću na teikoplanin. Mjere opreza Pri dugotrajnoj primjeni potrebno je redovito pratiti razine vankomicina u krvi, osobito u bolesnika s narušenom bubrežnom funkcijom ili oštećenjem sluha, kao i u slučaju istodobne primjene nefrotoksičnih ili ototoksičnih lijekova. Klinički značajne koncentracije lijeka u serumu su zabilježene u nekih bolesnika nakon višestrukih oralnih doza vankomicina u liječenju aktivnog pseudomembranoznog kolitisa induciranog s C. difficile. Stoga je potrebno redovito kontrolirati razine lijeka u serumu u tih bolesnika. U bolesnika s graničnom bubrežnom funkcijom i starijih od 60 godina, mora se nizom testova ispitati slušna funkcija i odrediti razina vankomicina u krvi. Svi bolesnici koji uzimaju ovaj lijek trebaju provesti periodična hematološka ispitivanja, pretrage urina i ispitivanje bubrežne funkcije. Vankomicin jako nadražuje tkivo i uzrokuje nekrozu na mjestu injiciranja ako se ubrizga intramuskularno; mora se primijeniti intravenski, infuzijom. U mnogih bolesnika koji primaju vankomicin javljaju se bol na mjestu injiciranja i tromboflebitis, koji su ponekad teški. Učestalost i težina tromboflebitisa mogu se smanjiti ako se lijek primjenjuje sporo u obliku razrijeđene otopine (2,5 do 5,0 g/l) i ako se redovito mijenja mjesto infuzije. Produljena primjena vankomicina može dovesti do superinfekcija otpornim mikroorganizmima te je takve bolesnike potrebno redovito kontrolirati. U slučaju razvoja superinfekcije tijekom liječenja, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere. U rijetkim slučajevima postoje izvješća o pseudomembranoznom kolitisu uzrokovanom s C. difficile, u bolesnika koji su primali vankomicin intravenski. 4.5 Interakcije s drugim lijekovima i drugi oblici interakcija Istodobna primjena vankomicina i anestetika u dojenčadi povezana je s eritemom, histaminu sličnim crvenilom uz osjećaj vrućine i anafilaktoidnim reakcijama. Izvješća pokazuju da se učestalost događaja povezanih s infuzijom u svim dobnim skupinama povećava s istodobnom primjenom anestetika. To se može smanjiti primjenom infuzije vankomicina u trajanju od 60 minuta prije uvođenja anestezije. Istodobna ili uzastopna sustavna ili topička primjena drugih potencijalno ototoksičnih, neurotoksičnih ili nefrotoksičnih lijekova kao što je amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin ili cisplatin, kada je indicirano, zahtijeva pažljivo praćenje. 4.6 Plodnost, trudnoća i dojenje Trudnoća: Ispitivanja teratogenosti provedena su u štakora pri 5 puta većim dozama od humanih doza, te u kunića pri 3 puta većim dozama od humanih doza i nisu dokazala štetne učinke vankomicina na fetus. U kontroliranom kliničkom ispitivanju, procjenjivan je potencijal ototoksičnih i nefrotoksičnih učinaka vankomicinklorida na dojenčad, kod primjene u trudnica za liječenje ozbiljnih stafilokoknih infekcija kod intravenske zlouporabe lijeka. Vankomicinklorid je nađen u krvi iz pupkovine. Nije zamijećen senzorni gubitak sluha ili nefrotoksičnost povezana s primjenom vankomicina. Jedno dojenče, čija je majka primala vankomicin u trećem tromjesečju, doživjelo je provodni gubitak sluha koji se nije pripisao primjeni vankomicina. S obzirom da se vankomicin primjenjivao samo u drugom i trećem tromjesečju trudnoće, nije poznato da li uzrokuje oštećenje fetusa. 5
Vankomicin se u trudnoći smije primjenjivati samo u slučaju jasne potrebe i nakon pažljive procjene rizika i koristi. Potrebno je pažljivo kontrolirati razine lijeka u krvi kako bi se rizik od fetalne toksičnosti smanjio na najmanju moguću razinu. Zabilježeno je da u trudnica može biti potrebno značajno povišenje doza vankomicina kako bi se postigla terapijska koncentracija u serumu. Dojenje: Vankomicinklorid se izlučuje u majčino mlijeko. Potreban je oprez pri primjeni vankomicina u dojilja zbog mogućih nuspojava u dojenčeta. Nije vjerojatno da će dojenče apsorbirati značajnu količinu vankomicina iz probavnog sustava. 4.7 Utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima Nije primjenjivo. 4.8 Nuspojave Događaji koji se odnose na infuziju: Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije vankomicina mogu nastupiti anafilaktoidne reakcije, uključujući hipotenziju, piskanje pri disanju, dispneju, urtikariju ili pruritus. Brza infuzija također može uzrokovati crvenilo kože uz osjećaj vrućine na gornjem dijelu tijela ( sindrom crvenog vrata/sindrom crvenog čovjeka ), ili bol i mišićni spazam u prsištu i leđima. Reakcije se obično povlače nakon prekida infuzije, u pravilu unutar 20 minuta nakon prekida primjene, no mogu potrajati nekoliko sati. U ispitivanjima na životinjama, hipotenzija i bradikardija javile su se u životinja kojima su dane velike doze vankomicina u visokoj koncentraciji i brzini infuzije. Takvi događaji su manje česti ako se vankomicin daje u obliku spore infuzije tijekom više od 60 minuta. U ispitivanjima zdravih dobrovoljaca, događaji izazvani infuzijom se nisu javili kada se vankomicin primjenjivao pri brzini od 10 mg/min ili manjoj. Brza bolus injekcija može izazvati hipotenziju i rijetko srčani zastoj. Nefrotoksičnost: Rijetko je zamijećeno zatajenje bubrega, koje se većinom manifestiralo povišenjem kreatinina u serumu ili povećanjem koncentracije ureje, osobito u bolesnika kojima su dane velike doze intravenski primijenjenog vankomicina. Zabilježeni su rijetki slučajevi intersticijskog nefritisa. Većinom su se javili u bolesnika koji su konkomitantno liječeni aminoglikozidima ili koji su imali postojeći poremećaj funkcije bubrega. Nakon prekida primjene vankomicina, azotemija se povukla u većine bolesnika. Ototoksičnost: Zabilježen je gubitak sluha povezan s intravenskom primjenom vankomicina. Većina tih bolesnika imala je poremećaj funkcije bubrega, postojeći gubitak sluha, ili je konkomitantno liječena ototoksičnim lijekovima (npr. aminoglikozidima). Vertigo, omaglica i tinitus su rijetko zabilježeni. Može se javiti tinitus, mogući pretskazatelj gluhoće, te ga je potrebno smatrati indikacijom za prekid liječenja. Hematološke nuspojave: Reverzibilna neutropenija obično započinje jedan tjedan ili više nakon nastupa intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g. Čini se da se neutropenija brzo povlači nakon prekida primjene vankomicina. Trombocitopenija je rijetko zabilježena. Reverzibilna agranulocitoza (manje od 500 granulocita po mm 3 ) rijetko je zabilježena, iako uzročnost nije ustanovljena. Eozinofilija je zabilježena. Razno: Flebitis, reakcije preosjetljivosti, anafilaksija, mučnina, zimica, vrućica uzrokovana lijekom, osipi (uključujući eksfolijativni dermatitis), rijetki slučajevi vaskulitisa. Vankomicin je bio povezivan s buloznim erupcijama, Stevens-Johnsonovim sindromom, toksičnom epidermalnom nekrolizom i linearnom IgA buloznom dermatozom. U slučaju sumnje na bulozni poremećaj, mora se prekinuti primjena lijeka i potražiti savjet specijalista dermatologa. 6
Prijavljivanje sumnji na nuspojavu Nakon dobivanja odobrenja lijeka, važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih djelatnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava za prijavu nuspojava navedenog u Dodatku V. 4.9 Predoziranje Preporučuje se suportivna njega, uz održavanje glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo odstranjuje iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom. Zabilježeno je da hemoperfuzija primjenom smole Amberlit XAD-4 pokazuje ograničenu korist. 5. FARMAKOLOŠKA SVOJSTVA 5.1 Farmakodinamička svojstva Farmakoterapijska skupina: pripravci za liječenje bakterijskih infekcija za sustavnu primjenu, glikopeptidni antimikrobici, ATK oznaka: J01XA01 Vankomicin je triciklički glikopeptidni antibiotik izoliran iz Amycolatopsis orientalis. Baktericidno djelovanje vankomicina proizlazi primarno iz inhibicije sinteze stanične stjenke. Dodatno, vankomicin može izmijeniti permeabilnost membrane bakterijske stanice i sintezu RNA. Nema ukrižene rezistencije između vankomicina i drugih skupina antibiotika. In vitro vankomicin je obično aktivan protiv gram-pozitivnih mikroorganizama uključujući: Staphylococcus aureus i Staphylococcus epidermidis (uključujući heterogene meticilin-rezistentne sojeve), Streptococcus pyogenes, Streptococcus pneumoniae (uključujući penicilin rezistentne sojeve), Streptococcus agalactiae, viridans grupa, Streptococcus bovis, i enterokoke (e.g. Enterococcus faecalis); Clostridium difficile (toksigeni sojevi koji uzrokuju pseudomembranozni enterokolitis) i difteroide. Drugi organizmi osjetljivi na vankomicin in vitro uključuju Listeria monocytogenes, Lactobacillus species, Acintomyces species, Clostridium species i Bacillus species. In vitro rezistencija na vankomicin zabilježena je i među nekim izoliranim enterokokima i stafilokokima. Kombinacija vankomicina i aminoglikozida ima sinergistički učinak in vitro protiv mnogo sojeva S. aureus, neenterokokne skupine D streptokoka, enterokoka, i Streptococcus species (viridans skupina). Vancomycin nije djelotvoran in vitro protiv gram-negativnih bacila, mikobakterija ili gljivica. 5.2 Farmakokinetička svojstva Vankomicin se primjenjuje intravenski za liječenje sustavnih infekcija. Srednje poluvrijeme eliminacije vankomicina iz plazme iznosi 4-6 sati u bolesnika s normalnom bubrežnom funkcijom. U prva 24 sata približno 75 % primijenjene doze vankomicina izlučuje se u urinu glomerularnom filtracijom. Srednji klirens iz plazme je približno 0,058 l/kg/h, a srednji renalni klirens je približno 0,048 l/kg/h. Renalni klirens vankomicina je prilično konstantan i iznosi od 70 % do 80 % eliminacije vankomicina. Volumen distribucije kreće se od 0,3 do 0,43 l/kg. Ne postoji očiti metabolizam lijeka. Kod serumskih koncentracija vankomicina od 10 mg/l do 100 mg/l, vezanje lijeka za proteine plazme je približno 55 %, mjereno ultrafiltracijom. Nakon intravenske primjene vankomicinklorida nađene su inhibitorne koncentracije u pleuralnoj, 7
perikardijalnoj, ascitesnoj i sinovijalnoj tekućini, u urinu i tekućini iz peritonealne dijalize te u tkivu atrijske aurikule. Kod neupaljenih moždanih ovojnica, vankomicin samo u manjoj mjeri prelazi krvno-moždanu barijeru. Oštećenje bubrežne funkcije produljuje izlučivanje vankomicina. U anefričnih bolesnika srednje poluvrijeme iznosi 7,5 dana. Ukupan sustavni i bubrežni klirens vankomicina može biti smanjen u starijih osoba. 5.3 Neklinički podaci o sigurnosti primjene Iako dugotrajna ispitivanja na životinjama nisu provedena za procjenu karcinogenog potencijala, u standardnim laboratorijskim testovima nije nađen mutageni potencijal. Nisu provedena definitivna ispitivanja učinaka na plodnost. 6. FARMACEUTSKI PODACI 6.1 Popis pomoćnih tvari Lijek ne sadrži pomoćne tvari. 6.2 Inkompatibilnosti Otopina vankomicina ima nizak ph, što može izazvati kemijsku ili fizikalnu nestabilnost kada se pomiješa s drugim tvarima. Treba izbjegavati miješanje s alkalnim otopinama. Prije uporabe svaku parenteralnu otopinu treba vizualno pregledati na taloženje i promjenu boje. Ovaj se lijek ne smije miješati s drugim lijekovima, osim onih navedenih u dijelu 6.6. 6.3 Rok valjanosti Prašak: 2 godine Infuzijska otopina pripremljena sa sterilnom vodom za injekcije: Pripremljena otopina je fizikalno-kemijski stabilna 24 sata pri temperaturi do 25 C ili 96 sati u hladnjaku pri temperaturi od 2 do 8 C. Nakon pripreme infuzijske otopine sa sterilnom vodom za injekcije, dobivena otopina se prije davanja bolesniku mora dodatno razrijediti s otopinama navedenim u dijelu 6.6. Infuzijska otopina pripremljena s otopinom glukoze 50 mg/ml ili s otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml: Pripremljena otopina je fizikalno-kemijski stabilna u hladnjaku pri temperaturi od 2 do 8 C 14 dana, bez značajnijeg smanjenja djelotvornosti Edicina. Infuzijska otopina pripremljena s otopinom glukoze 50 mg/ml i s otopinom natrijevog klorida 9 mg/ml: Pripremljena otopina je fizikalno-kemijski stabilna samo u hladnjaku pri temperaturi od 2 do 8 C 96 sati. S mikrobiološkog gledišta, pripremljena otopina se mora odmah primijeniti. Ako se ne primijeni odmah, vrijeme i uvjeti čuvanja pripremljene otopine do primjene odgovornost su korisnika i obično ne bi trebali biti dulji od 24 sata pri temperaturi od 2 do 8 C, osim ako priprema otopine (i daljnje razrjeđivanje) nije provedena u kontroliranim i validiranim aseptičkim uvjetima. 8
6.4 Posebne mjere pri čuvanju lijeka Prašak: Ne čuvati na temperaturi iznad 25 C. Za uvjete čuvanja pripremljenog i razrijeđenog lijeka, vidjeti dio 6.3. 6.5 Vrsta i sadržaj spremnika Edicin 0,5 g prašak za otopinu za infuziju Bezbojna staklena bočica s gumenim čepom od bromobutila i aluminijskom kapicom. Edicin 1 g prašak za otopinu za infuziju Bezbojna staklena bočica s gumenim čepom od bromobutila i aluminijskom kapicom. Veličina pakiranja: 1 bočica. 6.6 Posebne mjere za zbrinjavanje i druga rukovanja lijekom Prije primjene, lijek se mora rekonstituirati, a dobiveni koncentrat razrijediti. Priprema rekonstituiranog koncentrata Otopite sadržaj svake 500 miligramske bočice u 10 ml sterilne vode za injekcije. Otopite sadržaj svake 1000 miligramske bočice u 20 ml sterilne vode za injekcije. Izgled rekonstituiranog koncentrata Bistra i bezbojna otopina bez vidljivih čestica. Jedan ml rekonstituiranog koncentrata sadrži 50 mg vankomicina. Za uvjete čuvanja rekonstituiranog koncentrata, vidjeti dio 6.3. Priprema konačne razrijeđene otopine za infuziju Rekonstituirani koncentrat koji sadrži 50 mg/ml vankomicina mora se dodatno razrijediti odmah nakon rekonstitucije. Prikladne otopine za razrjeđivanje su: 0,9 %-tna otopina natrijevog klorida za injekciju (9 mg/ml), 5 %-tna otopina glukoze za injekciju (50 mg/ml), 0,9 %-tna otopina natrijevog klorida (9 mg/ml) i 5 %-tna otopina glukoze za injekciju (50 mg/ml) ili Ringer acetat otopina za injekciju. Prije primjene, rekonstituiranu i razrijeđenu otopinu treba vizualno pregledati s obzirom na prisutnost čestica i promjenu boje. Smije se primijeniti samo bistra i bezbojna otopina bez vidljivih čestica. Intermitentna infuzija Rekonstituirani koncentrat koji sadrži 500 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se dodatno razrijediti s najmanje 100 ml otopine za razrjeđivanje odmah nakon rekonstitucije. Koncentracija vankomicina u otopini za infuziju ne smije biti veća od 5 mg/ml. Rekonstituirani koncentrat koji sadrži 1000 mg vankomicina (50 mg/ml) mora se dodatno razrijediti s najmanje 200 ml otopine za razrjeđivanje odmah nakon rekonstitucije. Koncentracija vankomicina u otopini za infuziju ne smije prijeći koncentraciju od 5 mg/ml. Željena doza se mora primijeniti sporom intravenskom infuzijom, brzinom od najviše 10 mg/min tijekom najmanje 60 minuta ili čak i dulje. 9
Za uvjete čuvanja razrijeđenog lijeka, vidjeti dio 6.3. Odlaganje Bočice su samo za jednokratnu uporabu. Neiskorišteni lijek se mora baciti. Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal valja zbrinuti sukladno lokalnim propisima. 7. NOSITELJ ODOBRENJA ZA STAVLJANJE LIJEKA U PROMET Sandoz d.o.o., Maksimirska 120, Zagreb, Hrvatska 8. BROJ(EVI) ODOBRENJA ZA STAVLJANJE LIJEKA U PROMET Edicin 0,5 g prašak za otopinu za infuziju: UP/I-530-09/13-02/237 Edicin 1 g prašak za otopinu za infuziju: UP/I-530-09/13-02/238 9. DATUM PRVOG ODOBRENJA / DATUM OBNOVE ODOBRENJA ZA STAVLJANJE 17.10.1995./29.11.2013. 10. DATUM REVIZIJE TEKSTA Travanj, 2015. 10